- Piše: mr Vladislav Dajković

Biću iskren, prvi put imam tremu dok pišem tekst. Ne samo zato što sam dobio privilegiju da napišem kolumnu za novogodišnji broj najčitanijeg dnevnog lista u Crnoj Gori, već zato što ne znam mogu li u nekoliko pasusa sročiti sve ono što se poslednjih dana dešava u našoj zemlji, ali i sve ono što mi leži na srcu.

Imam 27 godina (tri manje nego što je Đukanović na vlasti), rođen sam na Cetinju, živio u Podgorici, školovao se vani, a onda se, zbog roditelja i svog krša, vratio kući. Ne kajem se. Otkad sam se vratio, a tome ima pet godina, nisam propustio niti jedan protest, skup, ma bilo kakvu bunu protiv režima. Naravno, nisam jedini.

Često sam slušao: „Ma nema šanse da ON padne”, „Narod je potkupljen”, „ON će vladati vječno”, „Drže ga Amerikanci”, „Ma ovdje treba građanski rat, vjeruj ti meni” – i slično. Naravno, ovakve rečenice su po nepisanom pravilu dolazile od onih koji za vrijeme protesta sjede kući, i koji iz svojih cinično oivičenih pećina izađu tek na kraju da kažu: „Eee, rekoh li ti ja. Nikad neće ovaj pasti”.

Ipak, bilo je i onih koji su tiho govorili: „On će slomiti zube samo ako krene na Crkvu.” I krenuo je. Dragi čitaoci, sugrađani, braćo i sestre, možda nemam dovoljno životnog iskustva, ali znam da se proteklih dana u našoj zemlji pisala istorija, ali da se i dalje piše. Nikada, nikada, nikada se nije desila eksplozija spontane, čiste i najiskrenije energije kao u noći usvajanja zakona o „slobodi vjeroispovijesti.”

Paradoksalno, zakon takvog imena usvojen je u atmosferi najveće neslobode, bezakonja, pa i kukavičluka: sjetite se kako je Marković pobjegao sa obezbjeđenjem kad su počeli neredi u Skupštini, a Đukanović (kao predlagač) sjedio na sigurnoj lokaciji okružen obezbjeđenjem. Lako li je tako voditi državu – iz mraka i bunkera.

Ipak, reakcija naroda te večeri, a i narednih – upisala se u vječnost. Stotine i hiljade ljudi od Andrijevice, Berana, Pljevalja, Bijelog Polja, pa preko Podgorice, Spuža, Nikšića, Bara, Tivta, Budve, Kotora, pa nazad preko Zete, svojim tijelima su stali pred snagu zakona, izražavajući protest u ime odbrane Crkve. Naši duhovni oci su reagovali na najispravniji način: uprkos batinama i hapšenjima koji su mnogi od njih iskusili, pozivali su na mir i nenasilje.

S druge strane, policajci su po instrukcijama „radili svoj posao”. Ako raditi svoj posao podrazumijeva i premlaćivanje do unutrašnjeg krvarenja jednog durmitorskog gorostasa, najdobroćudnijeg među dobroćudnima, najblažeg među blaženima – vladike Metodija – da Bog da takav posao nikad više ne postojao. No, vladika nije jedini pretučen te večeri, ali njegovo premlaćivanje, bez sumnje, najviše boli.

Ipak, bilo je, kao i uvijek, i časnih primjera: prvi među njima je policajac Miloje Šćepanović koji je dao otkaz u policiji uz riječi da „neće da bije svoje Nikšićane”. Ovaj čovjek, oprostite - ova ljudina - je najsjajnija iskra u ovoj tužnoj realnosti, ali i bez sumnje najveći sin crnogorskog krša. Nadam se da će se naći bar neka opoziciona partija koja će mu ponuditi posao i sigurnu platu do penzije.

Naravno, bilo je i drugih časnih postupanja policajaca... Recimo, neki su se od straha od nadređenih zapravo samo pravili da udaraju građane, uz riječi: „Ne boj se, neću ti ništa, šef me gleda pa moram da insceniram silu”, ili onih policajaca koji su se tokom molebana na Mostu Blaža Jovanovića više krstili nego sami sveštenici.

Koliko me je oduševila reakcija, odnosno protesti podrške naših Srba širom regiona, od Beograda, preko Niša, pa do Novog Sada, pa preko Banja Luke i Trebinja, toliko me zaboljela mlaka reakcija zvanične Srbije. Što reče jedan prijatelj, da Kina od milijardu stanovnika ne obraća pažnju na 200. 000 Kineza u nekoj zemlji, mogao bih da shvatim. Ali da zvanična Srbija skoro pa ćuti na progon preko 30 odsto Srba (nezvanično i 50 odsto), to ne mogu da shvatim. No, možda je to neka „visoka” politika u koju se ne razumijem.

I dok se polako dogovaram i spremam za novo okupljanje ispred Hrama, pitam se šta je, zaboga, Đukanoviću trebalo sve ovo?! Da li se umorio od krađe svih materijalnih stvari na kojima je nekad počivala ova zemlja, od fabrika, obala, placeva, preduzeća, pa do krađe i falsifikovanja istorije i jezika, pa je sad krenuo da „valorizuje” i crkve i manastire? Ili je, pak, bio ucijenjen od zapadnih centara moći da mora da se obračuna i sa pravoslavljem u Crnoj Gori?

I ne, ne bih rekao da je to uradio da bi, kako neki kažu, skrenuo pažnju sa afere „Koverta” i sličnih. Naprotiv. Afera „Milov obračun sa Bogom” je mnogo gora i pogubnija po njega, od bilo kog mita, korupcije ili krađe izbora. Najzad, polazeći od onoga da „zlo nikad ne može donijeti dobro”, siguran sam da će ovo biti kraj vladavine Mila Đukanovića, a signali za to su mi bili mnogi članovi DPS-a koje sam sretao ispred hrama.

Ljudi, srećni vam Božićni praznici, ali i nova godina 13. januara, uz riječi da je samo Bog mogao ujediniti Srbe i Crnogorce. I, tako je i bilo: opet smo ko jedno, makar u odbrani Crkve!

I, Milo, ko je ratovao s Bogom, nije dobro prošao. To bi valjda trebalo da znaš.

---